Knjizevna vecer sa Muhidinom Saricem
14. Dezember 2013

TESTAMENT
Na samrtnoj postelji
Otac mi reče:
-- Teško je čovjek biti!
Djeda je pokušavao
I ja sam pokušavao
Pokušaj, sine, i ti!

Jesen života
Srebrnim injem
Sad moju glavu kiti
Često se sjetim
Očevih riječi:
--       Teško je čovjek biti!

Književna večer posvećena dvojezičnoj lirici „Schwarze Höfe/ Crna dvorišta“ pjesnika Muhidina Šarića održana je na Dan ljudskih prava 10.12.2013 u Graz-u. Ovo književno vrlo vrijedno svjedočenje relativira praktično življenje ljudskih prava i podvlači nužnost naglašavanja povrede ljudskih prava. Na taj način se vidi očigledna provalija nastala između riječi i realnosti.

Muhidin Šarić je bio jedan od logoraša u koncentracionom logoru Keraterm u Prijedoru, čiju strahotu je preživio. Preživio, možda upravo stoga jer nikada nije izgubio vjeru u čovjeka.

Prvi dio lirskog svezka „Schwarze Höfe / Crna dvorišta“ Muhidina Šarića obuhvata pjesme koje odslikavaju užas i brutalnost logoraške stvarnosti. U svakom trenutku ubijanja se osjeća potreba pogledati u oči krvniku i potražiti njegov pogled, kako bi se nazreo tračak nade ili naslutiti čovjek u njemu. Tako pjesnik pokušava pronaći smisao u logoraškom životu u očajnikoj potrazi za ljudskošću. I on je pronalazi:

STO PUTA ODSANJANO
Sanjam
Ponovo sanjam sto puta odsanjano
Mjesec kao prorok na nebu
Tjera vrijeme unazad
Ognjište pod mojom Kozarom plamti
Vruć pepeo tinja na žaru
Vrišti usijan sač.
--       Pogaču
Ispeci pogaču majko
Da miris joj
Da slast joj
U grlo sasušeno utjeram
Pa neka tuku
Neka me ponovo tuku do mile volje.

U intervjuu za austrijski časopis Korso Šarić izjavljuje: „Mnogi ljudi, koji nisu htjeli da sudjeluju u nacionalnoj igri – ratu između nacija – emigrirali su puno ranije iz zemlje ili su pobijegli. Postojao je mali procenat ljudi koji su zaista bili zatrovani nacionalizmom i koji su se zalagali za raspad zemlje.“

Kao sekretar bivšeg SIZa za kulturu i dječiji pjesnik u Prijedoru, Bosna i Hercegovina, Šarić nalazi napokon utočište kao „writer in residence“ u okviru projekta „Graz-grad utočište“ i kao pisac dobar prijem kod čitalačke publike u Grazu.

U Grazu je nastao i drugi dio lirskog prikaza „Na tragu svog sunca“, u kojem pjesnik svojom senzibilnošću pokušava shvatiti tuđinu. Otrgnut iz svoga zavičaja on upoznaje bol koji se očituje ovdje u geografskom pojmu gubljenja domovine. Ovaj pojam ugrožava njegovu stabilnost i prijeti nestankom identiteta. Pjesme koje su napisane pred kraj njegovog boravka u Austriji svjedoče o pjesnikovoj rastrganosti i čežnji da se vrati u domovinu. Tada 49 godina star, Šarić ne nalazi u tuđini nikakav smisao niti mogućnost nekakvog daljeg priključenja. Njegova senzibilnost se ne nazire samo u trenutku stvaranja, nego nosi u sebi sve komponente koji zaokviruju njegovo poetsko stvaralaštvo: prošlost, sadašnjost i budućnost. Na taj način se čitalaštvu otrkiva i pjesnikovo oprezno vraćanje u svijet – sa pogledom prema gore.

NOĆU DOK TI SPAVAŠ
Noću dok ti spavaš
Ja oblačim svoj stari kaput
I iz tuđeg stana
Izlazim na tuđu ulicu.
Hoću mlad mjesec da vidim
Sa srpom okrenutim nagore
Za crno dugme na kaputu da se uhvatim
Jednu jedinu želju da poželim
Kući da me vrati
Mojoj kući da me vrati.
U zoru dok ti sanjaš
Ja umorne misli svlačim
U kaputu liježem
Sa crnim dugmetom u ruci
I očima punim mjesečine.
Hoću mlad mjesec da vidim
Iako znam
I suviše dobro znam
Da ni mjesec više nije tako mlad.